Azar Nafisi: Lolita u Teheranu

Uvod

     Lolita u Teheranu: životopis u knjigama, djelo iranske spisateljice i profesorice književnosti Azar Nafisi, realistični je prikaz autoričinog života i općenito života naroda, posebice žena, u Iranu od sredine 1970ih do kraja 1990ih godina objavljeno 2003. godine. Djelo naslov nosi po uzoru na Lolitu Vladimira Nabokova s kojom autorica uspoređuje Islamsku republiku Iran smatrajući da tadašnji vladajući režim, svojevrsni protagonist djela i života ljudi, poput Humberta nameće svoj san na stvarnost naroda, pretvarajući ih u fragmentne plodove vlastite mašte i ideala. Iran je u tom periodu pod strogom kontrolom cenzorskih vlasti, no cenzorske akcije kao takve se ne provode samo nad pisanom riječi i slobodom govora, državne vlasti imaju utjecaj na skoro svaki aspekt života pojedinca, a kao jednu od najvećih žrtava uzimaju upravo ženu. Nafisi u svojoj tajnoj književnoj radionici s nekolicinom pomno izabranih studentica obrađuje nekoliko, u Iranu zabranjenih, velikih književnih djela zapadne kulture i daje uvid u stanje književnosti, i kulture općenito, u tadašnjem Iranu. Uz razgovor o djelima Nabokova, Fitzgeralda, Jamesa i Austen junakinje otkrivaju pojedinosti o svojim životima kojima prikazuju status žene za vrijeme Iransko-Iračkog rata i unutarnjih revolucija. Lolita u Teheranu upoznaje nas s nizom jedinstvenih karaktera žena koje se, neke manje ili više, uspijevaju izboriti za svoja prava i riješiti se čvrstog stiska režima i muškarca, također nam nudeći realistični uvid u povijesno-društveni smještaj Irana tog doba.

Azar Nafisi

     Azar Nafisi spisateljica je i sveučilišna profesorica književnosti podrijetlom iz Teherana, Islamske republike Irana rođena 1948. godine u obitelj od političke važnosti. Otac autorice bio je jedan od gradonačelnika Teherana, te je Azar od ranog djetinjstva imala pristup vrsnom obrazovanju diljem svijeta. Povratkom u Teheran započinje karijeru na tamošnjem sveučilištu kao profesorica engleske i američke književnosti, no nakon svega nekoliko godina predavanja, do početka vladavine ajtolaha Homeinija, biva izbačena sa sveučilišta zbog neslaganja s naredbama režima, te u tajnosti osniva književnu radionicu za neke od svojih izabranih studentica. Radionicama je postigla mnogo više od pukog analiziranja kanonskih djela – radom sa studenticama prikupila je materijal koji je smatrala nužnim temeljom za reformu kurikuluma obrazovanja o ljudskim pravima.1997. godine ponovno odlazi u Ameriku, gdje ovaj put i ostaje, te se zapošljava kao izvanredni profesor na Sveučilištu John Hopkins Naprednih internacionalnih studija gdje podučava estetiku, kulturu i književnost, te održava tečajeve međuodnosa kulture i politike. Surađuje s mnogim novinama, poput The New York Times, The Washington Post, The Wall Street Journal, i slično, te sudjeluje u brojnim radijskim i televizijskim emisijama. Plodno djeluje na području teorije književnosti, kulture i politike, a neka od istaknutijih djela autorice su Anti-Terra: A Critical Study of Vladimir Nabokov’s Novels, Tales of Subversion: Women Challenging Fundamentalism in the Islamic Republic of Iran, Things I've Been Silent About, The Republic of Imagination, i mnoga druga. Djelujući na dva jezika, engleskom i perzijskom, opsežno piše o političkim implikacijama književnosti i kulture, pravima žena i djevojčica u svijetu i Iranu, i o ljudskim pravima općenito, promovira pismenost i čitanja djela od univerzalne literarne vrijednosti, i slično. Nafisi je važna figura u javnom predstavljanju pitanja i problema vezanih uz status žene, književnosti i slobode u Islamskoj republici Iranu.

Odnos totalitaristikih režima i cenzure slobode

     Totalitarizam, ili potpuna vlast, društveno-političko je uređenje države, grada ili pokrajine kojom striktno upravlja jedna politička stranka, to jest, organizacija, koja svoje ovlasti nikako ne ograničava, te se upliće u sve sfere privatnog i javnog života osoba pod svojom vladavinom. Obzirom da totalitaristički režimi najuobičajenije nastaju iznenadnim revolucijama ili državno-vojnim udarima, totalitarizam se može smatrati oblikom diktature. Jedno od najvažnijih obilježja totalitarizma, i nekih diktatura, jest sveopća kontrola svih sfera i aspekata života svih stanovnika unutar političkog teritorija. Islamsku republiku Iran možemo smatrati državom totalitarističkog režima, no i teokracijom zbog uređenja u kojem se cijela vlast temelji na strogom i kontroliranom tumačenju šiitskog islama.

Vlast takvih sustava kontrolira sve oblike slobode pojedinaca kako bi se preventivno obranila od nečega za državu nepogodnog. Iako totalitarizam pronalazi protivnike unutar svojih vlastitih redova, on je relativno siguran i postojan jer među takvom masom vladaju kriza duha i pasivno prihvaćanje režimskih zahtjeva, te ih nadglašavaju oni koji stoje na strani režima.

Lolita u Teheranu: životopis u knjigama

     Memoari Lolita u Teheranu autobiografsko je djelo koje prati sudbinu profesorice književnosti Azar Nafisi i njezinih sedam najboljih studentica koje se za vrijeme rigorozne diktature ajtolaha Homeinija potajno okupljaju u domu Nafisi i proučavaju zabranjena kanonska djela zapadne književnosti. Profesorica i studentice kroz proučavanje romana bježe od svoje svakodnevnice koja ih negira kao jedinstvene ličnosti. Dok islamski odredi za zaštitu ćudoređa provode racije po Teheranu, fundamentalisti zauzimaju sveučilišta i druge javne institucije, a slijepi cenzor guši ikakvu slobodu, studentice i sama autorica u književnoj radionici izlažu se opasnosti odbacujući, zakonom propisan, zar i neutaživom znatiželjom uranjaju u svjetove Jane Austen, Francisa Scotta Fitzgeralda, Henryja Jamesa i Vladimira Nabokova. Životne priče svih važnijih likova u djelu ispreprliću se s onime iz obrađivanih romana, a kroz njihove živote, kao i kroz usporedbe s drugim djelima navedenih autora, saznajemo o stanju u revolucionarnom Iranu čije su ulice preplavili predstavnici zakona koji provode Homeinijevu politiku bičevanja i zatvaranja žena zbog nenošenja zara i šminkanja u javnosti ili bilo kojeg oblika neprikladnog ponašanja.

„Neposlušnost se kažnjavala novčanom globom, do sedamdeset i šest udaraca bičem i zatvorskom kaznom. Kasnije su formirane zloglasne patrole za čuvanje ćudoređa: četvorica naoružanih muškaraca i žena, u bijelim patrolnim kolima marte Toyota, patrolirali su ulicama, osiguravajući poštivanje zakona.“

Nafisi sjećanja i pripovijedanja piše prvenstveno u prvom licu i čitatelju nudi svoje viđenje događaja, ali prvo lice jednine ponekad se zamjenjuje prvim licem množine ili pak citiranim monolozima i dijalozima ostalih likova. Autoricu možemo smatrati protagonisticom djela, odnosno, iako Lolita u Teheranu daje uvid u priče u kojima autorica nije nužno centralna točka, a ponekad uopće nije njihov sudionik, ona je poveznica likova, događaja, te su svi ostali prisutni ljudi i iskustva opisani isključivo iz njezine perspektive.

Knjiga je podijeljena na četiri dijela koji zastupaju po jedno književno djelo i kroz analizu tih klasika autorica nam predstavlja svoj život, živote svojih studentica i kolega, te  piše o kulturnom i intelektualnom životu u okolnostima svekolike represije u Islamskoj republici Iranu. Nafisi naglašava kako je temeljna vrijednost svih velikih književnih djela afirmacija vlastitog života i prkošenje praznoj prolaznosti, po uzoru na Nabokova ističe da je svaki veliki roman ustvari bajka u kojoj je prisutna mogućnost nadilaženja postojećih granica kojom nam romani nude slobodu koju nam stvarnost krade.

Položaj žene u Islamskoj republici Iranu

     Slobode govora i kretanja svrstavaju se u jedne od najcjenjenijih vrijednosti slobodnog modernog društva, no upravo zbog toliko značajne važnosti nalaze se u opetovanim sukobima s totalitarnim režimima koji uporno pokušavaju zadržati monopol nad političkim, ali i osobnim, životom pojedinaca. Za vrijeme vladavine ajatolaha Homeinija većina se radnji i postupaka smatrala političkim akcijama. Osobno su izjednačili s političkim, te se svaki pokret pojedinca motrio i kontrolirao kako bi Iran bio očišćen i najmanje naznake negativnog utjecaja zapadne kulture.Vjerski i državni vođe predano su vodili bitku protiv nemoralnog Zapada – muškarci moraju nositi bradu kao simbol istočnog muškarca, ne podržava se rukovanje s osobom suprotnog spola, ne smije se javno iskazivati uživanje u kakvom performansu, primjerice pljeskanje na koncertu, u sklopu visokog obrazovanja ne smiju se obrađivati djela zapadnih autora i njihovih nečistih vrijednosti, knjižare ne smiju posjedovati i prodavati takva djela, i tako dalje.

Nakon unutarnje iranske revolucije status žene poprimio je vrlo negativno obličje. Ženama u Islamskoj republici Iranu rijetko što nije bilo zabranjeno – izlazak u javnost bez dolične odore naplaćivao se fizičkim ili čak zatvorskim kaznama, pokazivanje kose, kao i nošenje šminke u ikojem obliku nije se dozvoljavalo, žena je u javnosti u pratnji drugog spola smijela biti isključivo uz oca, brata, ujaka ili bračnog partnera, i slično.

„Studentice su kažnjavane zbog toga što su trčale uza stube kada bi kasnile na nastavu, jer su se smijale na hodnicima, ako bi razgovarale s osobom suprotnog spola.“

„Patroliraju ulicama kako bi bili sigurni da žene poput Sanaz nose veo na primjereni način, da nisu našminkane, da se ne pojavljuju u javnosti s muškarcima koji im nisu očevi,muževi ili braća.“

Nafisi kroz djelo nerijetko opisuje svoj svijet pomoću rodnih uloga, usredotočujući se na opreku žensko-muških odnosa u javnom i privatnom životu. Po završetku Iranske revolucije dobna granica za sklapanje legalnih brakova pomaknuta je s 18 godina na svega devet godina. Muškarci su pak imali zakonsko pravo na posjedovanje većeg broja žena, te je također bilo omogućeno stupanje u privremene brakove na svega nekoliko minuta do 99 godina. Žene, i male djevojčice, bile su zakonom primorane nositi pokrivala za tijelo protiv svoje volje, također uništavajući kulturnu i religioznu vrijednost tih odjevnih predmeta.

„Protivila se činjenici da je čador, koji je bio simbol njezina posvećenog odnosa prema Bogu, sada postao oruđe sile i, ..., simbol njihova političkog opredjeljenja.“

Žene za koje se smatralo da sudjeluju u prostituciji, koje su uhvaćene u preljubu, pa čak i one koje su se na ikoji način zalagale za isto, stavljene su u vreću i u javnosti kamenovane. Ne samo što je društvo za ženu predstavljalo neopisivo veću prijetnju i opasnost, zakonska vrijednost žene bila je dvostruko manja nego vrijednost muškarca. Žene su postale manje-više irelevantne u društvu tadašnjeg Irana, te su žene počele pasivno upijati takav pogled na sebe same.

„Zbog sve većeg osjećaja nevažnosti, praznine koju sam ćutjela u sebi, počela sam osjećati ogorčenost zbog suprogova mira, ..., očitog nemarenja za ono kroz što sam ja prolazila kao žena.“

Autorica je velik dio svog mladenačkog života provela u dijelovima zapadne kulture, formirajući svoje stavove, no i iskustva, djelomično na sjećanju djetinjstva u Iranu, a djelomično odrastanjem u Europi i Sjedinjenim Američkim državama, te iako je povratkom u Teheran svjesna promjene statusa žena u svojoj rodnoj zemlji ipak pred svoje studentice stupa s određenim stupnjem privilegije. Generacija autorice raspolaže sjećanjem na bolja vremena, dok njezine studentice takva iskustva poznaju jedino u teoriji. No, ta svojevrsna privilegija sjećanja često predstavlja upravo još veću moru jer podsjeća upravo na ono što je izgubljeno, i ne izgleda da će tako skoro biti opet moguće.

„Te su se studentice, poput ostalih pripadnica njihova naraštaja, razlikovale od mene u jednoj temeljnoj točci. Moja se generacija žalila zbog gubitka, praznine u našim životima koja je nastala zato što nam je prošlost bila ukradena, ..., pa ipak, mi smo imale prošlost, ..., imale smo sjećanja i slike onoga što nam je bilo oduzeto. ... Njihovo je sjećanje bilo nedorečena želja, nešto što nikad nisu imale.“

Lolita u Teheranu usredotočuje se na prikaz iskustva žena prije, za vrijeme i poslije Iranske revolucije i Iransko-iračkog rata, te ukazuje da bez obrzira na obrazovanje, vjeroispovijest ili društveni status žena u Iranu biva kontrolirana nametnutim zakonima i kažnjena zbog najmanjeg prijestupa. U odnosu na muškarca žena jedva da posjeduje status građanina, te Nafisi čitatelju predočuje životne priče nekoliko žena koje su se dovodile u velike opasnosti sudjelujući u prosvjedima, književnim radionicama i raznim drugim zabranjenim aktivnostima kako bi se izborile za svoja ljudska prava.

 

Identitet

     U modernom zapadnom društvu uobičajena je praksa da pojedinci kroz način odijevanja izražavaju svoj jedinstveni identitet, no za žene u doba revolucionarnog Irana stvarnost nije takva. Islamska republika Iran zakonskim je snagama određivala način na koji će se svaka žena i djevojčica oblačiti za oči javnosti. Skrivajući tijela svih žena iza crnog pokrova i ukidajući uvid u njihove fizičke različitosti režim je dodatno gušio identitete svojih žrtava. Činjenicu da je zakon žene pretvorio u ukalupljene identitete autorica opisuje  kroz dvije fotografije svojih studentica.

„Sada su te fotografije preda mnom. Na prvoj sedam djevojaka stoji ispred bijelog zida. Sukladno vladajućem zakonu u zemlji, odjevene su u crne čadore, a na glavama su im marame; otkriven im je samo oval lica i šake. Na drugoj fotografiji ista skupina, u istom položaju, stoji ispred istog zida. Djevojke su, međutim, skinule svoja pokrivala. Mrlje boja razlikuju jednu od druge. Razlikuju se bojom i krojem odjeće, bojom i dužinom kose, a čak ni one dvije koje su ostale zabrađene više nisu izgledale isto.“

Totalitarni sistem Irana i revolucionarni pokret doveli su do neprirodne promjene percepcije prostora. Ulice su bile pod nadzorom neumoljivih provoditelja režima, te su u narodu, posebice ženama, izazivali nervozu i nelagodu, strah, te osjećaj sputanosti. Otvoren prostor za žene je postao zatvoren i hladan, dok je zatvoren prostor pružao sigurnost i slobodu za manifestiranje skrivenog identiteta. Dva izrazito suprostavljena prostora u ženama su proizvela dva različita lica, jedno koje nisu željele, no nužno su ga u javnosti prakticirale kako bi preživjele, a drugo su poznavale samo one i uživale su u njemu skrivajući ga od osuđujućih oči javnosti.

„Mitra uzme pripovijedati kako se osjeća dok se svakog četvrtka uspinje uza stube idući na sastanak našeg kružoka. ... stepenicu po stepenicu osjeća da postupno ostavlja stvarnost za sobom, da napušta tamnu vlažnu ćeliju, ..., i izlazi na površinu gdje će nekoliko sati provesti na otvorenom prostoru i suncu. „

Svoje identitete autorica i studentice ostvaruju upravo čitanjem. Poistovjećujući se s likovima iz obrađivanih djela objašnjavaju svoje stavove, želje i postupke, kao i društveno-političku situaciju u zemlji. U razumijevanju vlastitih identiteta uspoređuju se s likovima svojih čitanja.

„Tamo, u toj dnevnoj sobi, iznova smo otkrile da smo žive, da možemo slobodno disati; i bez obzira na to koliko država postala represivna, bez obzira na to koliko smo bile zastrašivane i uplašene, pokušale smo, poput Lolite, pobjeći i stvoriti vlastite male prostore slobode.“

Popularna kultura

     Iako djelo daje pogled na totalitaristički režimu koji zagovara strogu tradicionalnost i pokušava se razriješiti svih zapadnih prljavština, Lolita u Teheranu objedinjuje visoku i nisku kulturu, te tradicionalnu istočnu i modernu zapadnu. Opisivanjem ruha svojih studentica Nafisi prikazuje da se ispod crnog, djevičansko čistog iranskog čadora nalaze traperice i majice raznih boja, tenisice američkih popularnih marki, kozmetički proizvodi, i slično. Dok u jednom trenutku djelo donosi razrade kanonskih književnih djela i spominje svjetski priznate književnike, poput Ibsena, Shakespearea, Hardya, Joycea, i mnoge druge, u drugom trenutku djelo preplavljuju proizvodi masovne kulture Zapada.

„Što je probudilo naša sjećanja? Je li to bio CD Doorsa koji su moja djeca tako često slušala u Iranu? ... Zavodnički nehajan glas Jima Morrisona dopirao je iz stera: 'Rado bih dobio još jedan poljubac...“

Simbolika

     Nafisi kroz svoje djelo provlači razna druga književna djela čiju obradu koristi kao početne točke za analizu vlastitih sjećanja. Uz opširnija i uočljivija spominjanja djela kao što su, na primjer, Lolita ili Veliki Gatsby, Nafisi na samom početku i kraju djela spominje djelo perzijske narodne književnosti, Tisuću i jednu noć. Autorica objašnjava kako su u priči o Šeherezadi prikazana tri lika žena: one koje izdaju, one koje su ubijene prije nego li im se pruži mogućnost da izdaju, te Šeherezada kojoj mašta daje hrabrosti riskirati život. Sve tri vrste žena prikazane su kao žrtve. Razgovarajući o Tisuću i jednoj noći Nafisi svojim studenticama pokušava dočarati iznimnu važnost njegovanja vlastite inteligencije i maštovitosti kako bi se njima spasile od nametnute surove realnosti.

Za vrijeme autoričinog rada na sveučilištu prilikom pokušaja objašnjavanja Henry Jamesa razred je isprobao svojevrsni metaforički eksperiment. Studenti su se raspršili po prostoriji, te je svatko iz svojeg kuta i s drugačije udaljenosti promatrao i opisivao način na koji vidi stolac postavljen na centru početka predavaone. Eksperimentom je stolac poprimio ulogu književnog djela kako bi studentima bilo lakše shvatiti da interpretacija određenog umjetničkog djela nužno ovisi o stajalištu i perspektivi subjekta.

Nafisi je kao profesorica svojim studenticama često navodila citate svojih omiljenih pisaca koje je potom razrađivala kao, za nju, proširene metafore za život žene u Iranu. Spominje kako je Nabokovov protagonist Poziva na smaknuće pozvan na ples sa svojim tamničarom kako bi ilustrirala kako iranske žene, i sve one same, svakodnevno plešu s režimom i muškarcima, te time, protiv svoje volje, a možda i nesvjesne, prestaju biti osobna bića i postaju politički entiteti.

„Najgori zločin totalitarnog svjetonazora sastoji se u tome da, ..., svoje žrtve, prisiljava da postanu suučesnici u zločinu. Ples s tamničarem, sudjelovanje u vlastitu pogubljenju, čin je krajnje okrutnosti.“

Glavni kazališni, a potom i filmski, cenzor u Iranu bio je fizički slijep čovjek koji je uz pomoć asistenta koji mu je opisivao radnju koja se odvija na pozornici odlučivao o kvaliteti izvedbe, a kao filmski cenzor tražio je od scenarista da mu scenarije predaju u zvučnom obliku. Slijepi cenzor svojevrsni je prikaz vladinih zaposlenika koji su zauzimali visokomoćne pozicije bez posjedovanja ikakvih sposobnosti za obavljanje tog posla i tako su slijepo upravljali životima i budućnosti naroda.

„Naš svijet za vrijeme vladavine mula oblikovale su bezbojne leće slijepog cenzora." 

Zaključak

     Pronalaženje unutarnje snage i hrabrosti za kontinuiranu borbu za očuvanje vlastitog identiteta nužni je temelj preživljavanja u rigoroznim uvjetima kao što je to bilo u Iranu autoričinog doba. Profesorica Nafisi podučava svoje studentice, no i sebe samu, kako u književnim djelima iznova pronaći mali privatni svijet koji će im poslužiti kao kratki bijeg od surove stvarnosti. Fikcija nudi odmak u svijet mašte, no ne smije ju se tumačiti kao odraz ili vodilju stvarnosti. Često naglašava da je važno razlikovati stvarnost od fikcije, razumjeti da djelo jednostavno prikazuje pitanja i problematiku, a ne da ih ocrtava ili zagovara kao što su mnogi u revolucionarnom Iranu smatrali.

Likovi Lolite zasnovani su na stvarnim osobama i njihovim iskustvima političko-povijesnog konteksta, a zbog svih nedaća koje doživljavaju mogli bi ih nazvati svojevrsnim junacima u književnom smislu. No, iako studentice, i neki drugi likovi koji se u djelu spominju, ponekad dijele svoje životne priče, o njihovim stavovima i općenito karakteru ne saznajemo mnogo jer je djelo prvenstveno nalik autoričinoj izjavi o vlastitom razvoju i položaju.

Vrijednost ovog djela jasno se očituje u njegovoj aktualnosti i primjenjivosti na društvo današnjice, jer ukazuje na opasnost gubitka osobnog identiteta pri pokušajima postizanja kolektivnog. Lolita u Teheranu poruka je protiv netolerancije, vjerskih i ostalih fundamentalizama, uskraćivanja osnovnih ljudskih prava i gušenja slobode žena. Nafisi kroz kombinaciju osobnog životopisa i književne analize raznih djela čitatelju nudi i sadržaj društveno-povijesnog značaja. Čitatelja podsjeća da je upravo književnost ta koja ima snagu i moć uzvisiti naše osjećaje, u nama potaknuti razumijevanje kompleksnosti života i izazvati suosjećanje i empatiju prema drugim ljudima.