Žanr utopija - Utopija, Grad Sunca, Sretan grad

Uvod

          Čovjek oduvijek živi u dualizmu između dva svijeta, onog vanjskog i unutrašnjeg, odnosno, materijalnog i duhovnog. Materijalni svijet ima stroge i očite granice, dok nam duhovni svijet služi kao utočište od teško prihvatljive stvarnosti. Od samih svojih početaka čovjek je okarakteriziran vječnom čežnjom za srećom, te se kroz cijelu ljudsku povijest težilo ka ostvarivanju glavnog cilja – biti sretan, u raznim, osobnim i kolektivnim, značenjima te riječi. Dok pojedinci možda teže ostvariti sreću u području karijere, obitelji, romantičnih odnosa i tako dalje, na kolektivnoj razini čovječanstvo nerijetko sanjari o postizanju nekog boljeg zajedničkog svijeta. Izraz utopija prvi je upotrijebio Thomas More 1516. godine, u djelu koje je, također, nazvao upravo po toj vlastitoj kovanici, kako bi opisao svoju idealnu državu. Mnogi su autori, intelektualci i filozofi pod utjecajem More-ove Utopije nastojali riječima predočiti svoju vlastitu ideju boljeg svijeta raznim utopijskim i fantastičkim alatima. Razna su danas poznata djela utopijskog žanra, no sve ih povezuju svojevrsni elementi fantastičkih obilježja. Iako utopijska djela ne obiluju nužno čudesnim stvorenjima, poput vila, čovjekolikih životinja, mitoloških bića i slično, ili magijom, većina takvih djela opravdano se mogu smatrati fantastičkim djelima jer uvode sadržajne elemente teško zamislivim, ili čak u potpunosti neizvedivim, za društvo u kojem su nastala.

          U radu će se ukratko predstaviti što je to utopija i što ju obilježava kao fantastički žanr, te će analizirati djela Grad Sunca Thommasa Campanella, Sretan grad Frane Petrića i Utopija Thomasa More-a.

Što je to utopija?

          Thomas More 1516. godine skovao je dvosmisleni termin utopija koji je nastao od grčke riječi topos koja označava mjesto, te prefiksa u koje može označavati ne-mjesto (u-topos), ali i dobro mjesto (eu-topos).[1] Utopija se moderno definira kao mjesto, zemlja koja ne postoji i ne može biti pronađena, fantastičko dočaravanje nekog idealnog neostvarenog i neostvarljivog stanja ljudskog života s idejom o poboljšanju državnog političkog, pa time i društvenog, i moralnog uređenja.[2] Pojam koji je prvobitno bio naziv za fikcionalni otok uspješno ostvarenog socijalističkog poretka ubrzo je postao sinonim za savršeno i priželjkivano mjesto potpunog zadovoljstva i sreće, no također je poprimio značenje nečeg nestvarnog i nemogućeg, u potpunosti suprotno od zbiljskog realnog svijeta.[3] Ono što najviše određuje utopiju je utopijsko mišljenje, odnosno, utopijska svijest koja sadrži izričitu kritiku postojećeg društva, maštu i nadu u smjeru ostvarenja bolje budućnosti. Utopije zapravo služe kako bi nam zbilju učinile podnošljivijima. Utopija kao vrsta stvaranja i mišljenja ima dugu povijest, javlja se u primitivnim i civiliziranim društvima, te je prisutna u raznim ljudskim i književnim povijesnim razdobljima. Važno je napomenuti kako utopija nije isključivo zapadni proizvod, to jest, utopija kao književni oblik, koja je ponekad nazvana i kao prava moderna utopija, specifična je pojava zapadne književne tradicije.

More-ov utjecaj na druge autore bio je značajan, te se utopija počela razvijati i širiti kao vrsta književnog stvaranja koja uobičajeno predstavlja idealan, ali i očito nedostižan političko - društveni poredak.[4] Razvojem žanra utopije počele su nastajati  i podvrste iste, poput distopije i antiutopije. Distopija predstavlja opoziciju utopiji, ona opisuje iznimno negativno društvo bez imalo nade za poboljšanjem, dok je antiutopija svojevrsna sredina između naočigled pozitivne utopije i negativne distopije. Ona svjesno propituje granice književnog žanra utopije, te daje prikaz svijeta bez striktno definirane (pozitivne ili negativne) budućnosti.

Utopije kao takve možemo podijeliti s obzirom na njihov književno-društveni cilj – kako postići osnutak idealnog mjesta, načini zadržavanja idealnog mjesta, te opisi načina funkcioniranja i života u navodno postojećim i ostvarneim utopijama.

Odnos utopije i fantastike

          Utopija nije okarakterizirana očekivanim fantastičkim elementima, ali predstavlja strukturu zajednice koja se temelji na društveno-političkim institucijama, međuljudskim odnosima  i sveopćem moralu koji su organizirani na čitatelju nezamisliv način.[5] Važno je napomenuti da utopijske ideje idealnog svijeta ovise o nužnoj usporedbi sa stvarnim svijetom u kojem su nastale, jer izvađene van konteksta, to jest, realnog stanja, ne uspijevaju prenijeti svoju poruku.[6] Prema nekim teoretičarima utopiju s toga možemo staviti u odnos sa znanstvenom fantastikom, te ju možemo podijeliti na četiri podvrste: raj (opisuje se svijet bolji od stvarnosti koji svojim blagodatima nalikuje božanskom raju), izvana promijenjen svijet (mistične izvanjske sile koje donose promjenu), svijet promjena nastao pod utjecajem čovjeka, te svijet tehnološke promjene (znanstvena fantastika prati korak s napretkom tehnologije i znanosti, te se istima poigrava).[7] Nasuprot navedenom shvaćanju utopijsko-znanstveno fantastičkog odnosa također se javlja teorija kako je utopija podvrsta znanstvene fantastike, te je time neodvojiva od iste. U utopijskim djelima ne pojavljuju se očekivani fantastički likovi ili elementi radnje, već je poveznica što obje književne vrste eksperimentiraju likovima i njihovim odnosima, te okruženjima u kojima se nalaze, stvaraju nove i nezamislive svjetove.[8] Najizraženije fantastičko obilježje utopije jest začudnost zbog koje predstavlja kritiku aktualnog društva kroz prikaz alternativne zajednice.[9]

Utopija

          Engleski filozof Thomas More 1516. godine objavio je djelo Utopija u kojem je na satiričan način opisao savršenu državu i njezino društveno-političko uređenje, te društvo mentaliteta bez ijedne mane. Tim djelom započeo je cijeli književni žanr koji je dobio naziv po navedenom djelu.[10] More je osmislio termin utopija kojeg je skovao iz grčke riječi topos (mjesto), te dualnog prefiksa u (ne-mjesto) ili eu (dobro mjesto). Definicija utopije kao književnog žanra nastala je po uzoru na njegovo djelo te predstavlja mjesto koje ne postoji i stoga ne može biti pronađeno, a uloga mu je prikazati fikcionalno idealno, ali i neostvarivo za društvo u kojem djelo nastaje, mjesto i njegovo političko i društveno uređenje.[11]

Iako se Utopija svrstava u književni žanr koji je upravo ona službeno i započela, djelo se također može smatrati satirom. Prvi satirični element pojavljuje se već u naslovu koji Utopiju označava kao djelo o ne-mjestu, a opisuje prividno stvarno i posjećeno mjesto. Djelo je oblikovano kao prepričavaje fantastičnog putovanja u kojem lik Rafael Hytholday prepričava o svom boravku na dalekom otoku Utopiji, te sam lik Hytholdaya predastavlja drugi izraženi satirički element. Rafael ime dobiva po Bogu iscjelitelj, onome koji poučava druge, no prezime Hytholday u prijevodu znači onaj koji govori besmislice. Za razumijevanje djela kao satiričnog važno je primjetiti da cijela istinita priča o idealnom otoku dolazi od Boga koji iscjeljuje/poučava besmislicama. Na kraju fikcionalne radnje prividni pripovjedač Thomas More ograđuje se od svega izrečenog smatrajući većinu toga neizvedivim idejama začuđujućeg naroda.

Djelo ne uvodi mistične ili čarobne elemente kao što bi očekivali od nekog djela fantastičkog karaktera, već predstavlja mjesto, ljude i cjelokupno društvo koji su, u teoriji, moguće čak ostvarivi i realni, ali s našeg modernog gledišta društva jednostavno nerealni i s toga začuđujući.

Djelo Thomasa More-a od početka je naišlo na odličnu kritiku sa svih strana; iako zagovara društveni poredak u kojemu bi privilegirani pojedinci društva sve izgubili, More je dobio odobrenje dviju veoma suprotnih strana – predstavljen je kao svetac u Katoličkoj crkvi, no također su ga podupirali Lenjinovi boljševici kao filozofski um koji je pridonio oslobođenju radničke klase.[12]

Utopija predstavlja svojevrsnu preteču socijalističkog režima; ukidanjem privatnog vlasništva do razine da ni dom i članovi obitelji više ne spadaju u privatno već u javno, ljudima se indoktrinacijom i zakonskim propisima nameće određeno ponašanje kao jedino koje im može donijeti zadovoljstvo i sreću, a time i cijeloj zajednici, i slično. Iako Utopija prividno nema klase i izražene klasne razlike, određena hijerarhija ipak postoji, to jest, postoje vođe gradova, građanstvo, ali postoje i robovi (prvenstveno su to ratni zarobljenici). S aspekta vjeroispovijesti i crkve, religiozna diskriminacija ne postoji, no prednost se naočigled daje kršćanstvu obzirom da se sam autor tako identificirao.

Djelo Utopija kao službeni začetnik osnivač cijelog žanra utopije već unosi neke elemente podvrste navedenog žanra, to jest, u djelu je moguće pronaći neke indikacije antiutopije. Antiutopija kao žanr koji predstavlja idealno mjesto s prividnom srećom, no počinje se urušavati zbog pobuna iznutra, ili pak utjecaja neobranjive vanjske sile, društvo Utopije u trenutku pričanja je skladno i naočigled izrazito sretno, ali postoji izraženi potencijal ljudske pobune protiv strogih i nametnutih zakona koji ukidaju svu slobodu izbora.

Utopija je smještena na otoku i rezervama na priobalnom području, a arhitektura i političko-društveno uređenje cijelog otoka i zasebnih gradova strogo se definirani i kontrolirani, obiteljski i ljubavni odnosi također se nalaze pod ovlastima kontrolora jer u svakom trenutku mora vladati savršena ravnoteža. Društvo More-ove utopije prividno se predstavlja kao društvo koje ne diferencira klase, no uz većinski i vladajući sloj društva postoje i robovi koji su ponajviše zatočenici i djeluju pod kolektivom ostatka zajednice. Novac je za njihovu zajednicu nepoznanica jer ne sudjeluju u ikojem obliku trgovine, svi članovi građanstva rade i proizvode sami za sebe i ostatak društva.

More je svojim djelom započeo bujicu novih europskih, ali i svjetskih, utopijskih djela, razvoj raznih teorija i kritika, no i djela koja su Utopiju interpretirala na nešto drugačiji način i time započeli vlastite tokove.

Grad Sunca

          Grad Sunca utopijsko je djelo autora Thommasa Campanelle nastalo 1602. godine na talijanskom jeziku, a potom je 1623. godine izdano i na latinskom jeziku. Djelo je strukturirano kao dijalog u kojem se prepričava putovanje u čudesnu zemlju nimalo nalik na našu.

Grad Sunca prikaz je Campanelline vizije najbolje društveno-političke zajednice koja se ne može smatrati ni republikom ni kraljevinom, već ponajviše teokracijom.[13] Campanella se vjerno drži načela astrologije, te Suncu pripisuje glavnu ulogu – Sunce kao entitet koji osigurava život svim ostalim, nižim bižima.[14] Hijerarhija je strogo definirana, vlast je podijeljena na nekoliko razina: Hoh (Sunce), vrhovni je vladar i svećenik koji uz pomoć tri suvladara (suvladari Moć, Mudrost i Ljubav), od kojih svaki pokriva svoj dio nadležnosti, raspravlja o esencijalnim pitanjima za upravljanje tim svijetom.[15] Moć se bavi ratnom vještinom naroda, Mudrost i njezini učenici brinu o nauci i tehnici, a Ljubav upravlja romantičnim odnosima i reprodukcijom. Sunce kao otac svega živog uživa najveće strahopoštvanje i dostojanstvo, a Hoh raspolaže svim znanjima, te kao vladar mora prije svega biti filozof, povjesničar, znanstvenik i političar, intelektualac po naravi. Obzirom da Solarci štuju Sunce i svu njegovu moć, a na čelu Grada je svećenik, Campanellino idealno uređenje je teokracija kojom želi predložiti reformu religije kompletnim i radikalnim preodgojem društva.[16]

Grad je, kao i većina utopijskih mjesta, kružnog oblika, to jest, podijeljen je u sedam koncentriranih kružnica, a svaki pojas nosi naziv po jednom od poznatih planeta. Predstavljajući svoj idealni grad kao Sunčev sustav Campanella ističe razumijevanje svijeta i organizacije urbanog života u renesansnoj Europi. Kružna konstrukcija grada simbolika je Campanelline težnje za savršenošću i to onom koja se očituje u nebeskom, i koja se mora ogledati u svakom elementu njegova grada. Kombinira se zemaljsko i nebesko, no za potpuno razumijevanje istog važno je poznavanje astronomije. Temelj astrološkog shvaćanja svijeta jest u zvijezdama, koje su znamenja koja prema prirodnim stvarima djeluju kao uzroci, pozivi, te naklonosti. One djeluju na slobodnu volju i time dovode do predviđanja istine. Najbolje državno uređenje moguće je ostvariti jedino uz pomoću umne refleksije o prirodnom redu socijalnih odnosa.

Grad Sunca na prvi pogled obiluje idealnističnim demokratskim vrlinama društva - sve činovnike, pa i samog Hoha, javno bira sam narod, vrhovni vladar najmudrija je i moralnija osoba te zajednice, politički skandali kao takvi ne postoje, vlast je tu da produhovljuje ljude i služi narodu, ukida se privatno vlasništvo i svi su građani članovi jedne velike obitelji, djeca od najranije dobi imaju pristup javno dostupnom obrazovanju iz raznih područja ljudskog znanja, ne postoji jaz između sela i grada, zatvor ne postoji jer rijetko kada postoji potreba za njime, i slično.[17]

No, narodom ustvari upravljaju svećenik i njegovi suvladari koji nalikuju na vladare diktatorskih vrlina, zatvori i razne propisane kazne ne postoje jer se svi zločinci kažnjavaju smrtnom kaznom, društvo Grada, i Grad sam, nalaze se u začaranom krugu statičnosti, to jest, svi su članovi društva izloženi jednakom obrazovanju i ne postoji prostor za daljnje učenje, društvo ne dolazi do novih i većih saznanja time se zadržavajući na identičnom mjestu u stupnju razvoja, te Grad postaje kronotop svojevrsne nepromjenjive utopije.[18] Suvladar Ljubav strogo kontrolira produkciju potomaka pomnim izborom odgovarajuće žene i muškarca koji će stvoriti zdravo dijete koje će potom postati anonimni alat Grada za obavljanje poslova i daljnju reprodukciju, a, ironično, ljubavni odnosi kao takvi ne postoje.[19]

Sretan grad

          Renesansni filozof Frane Petrić objavio je 1553. godine djelo na talijanskom jeziku pod naslovom La citta felice u kojem pokušava prikazati svoju viziju idealnog grada, a to čini uzimajući u obzir razne aspekte poput filozofskog, sociološkog, arhitektonskog, upravljačkog, i slično. Petrić pokušava predstaviti potpuno razvijenu i razrađenu sliku sretnog svijeta za koji se očekuje da će nastupiti primjenom određenih načela[20], a sam naziv djela moguće je povezati s doslovnim značenjem književnog žanra utopije - dobro mjesto (eu-topos).

Na početku je važno istaknuti kako teoretičari Sretan grad, za razliku od Utopije i Grada Sunca, ne svrstavaju nužno u književni žanr utopije.[21] Dok književni teoretičari poput M. Solara djelo smještaju negdje između utopije i filozofskog traktata, drugi ga smatraju svojevrsnom antitezom klasičnim utopijama („Moreov idealan grad inicira teze utopijskog socijalizma i obavezne sreće komunističkog raja, a Petrićev sretan grad navješćuje virtualan grad i društveni poredak do danas dokazanog prosperiteta.“)[22].

U Sretnom gradu Petrić se oslanja se na Aristotelovu filozofiju o vrlini i sreći, no također i na filozofiju Platona o vrlini kao jednoj od vrhovnih ideja koja treba postojati kako bi se ispravno vodilo državu. To uzevši kao uvjet za ostvarivanje sretnog i mirnog života svakog pojedinca unutar države Petrić svoj utopijski prikaz započinje s opisom čovjeka kao tjelesno-duševnog bića koje se nalazi negdje između životinje i Boga – čovjek teži za milošću, u potrazi je za Dobrim, te želi spoznati istinsku sreću. Ljudski organizam prikazuje kao grad sam po sebi koji za uspješno djelovanje potrebuje jelo, piće, međuljudske odnose, i tako dalje.[23] Oslanjajući se na Aristotelovu filozofiju o čovjeku kao po naravi društvenom biću, Petrić opisuje Dušu kao besmrtnu i samu sebi dovoljnom i održivom, ali tijelu, pod brigom duše, su potrebni vanjski utjecaji kao što su hrana, odjeća, novac i dom, a obzirom da pojedinac ne može sve to sam proizvesti on teži ka životu u zajednici.[24]

Dok u Campanellinom Gradu Sunca ne postoje društvene klase (postoje nadređeni i ostatak naroda), u Moreovoj Utopiji postoje građanstvo i robovi, u Sretnom gradu društvo je raspoređeno na šest društvenih klasa podijeljenih u radničko i bijedno društvo (seljaci, zanatlije i trgovci), te u građanstvo (vojnici, državni upravnici, svećenstvo). Srećom svih građana upravlja zakonodavac koji duše privodi vrlom moralnom djelovanju i čistoj spoznaji; on je taj koji stvara pretpostavke za učenje i vodi do filozofije kao savršenstva u umjerenosti i sreći. U djelu se opisuje raspodjela poslova, s naglaskom na poslove niže klase koje opisuje kao sluge po naravi, te je čito da Petrić zagovora privatno vlasništvo, ali i privatnu trgovinu, koja bi povećala novčano blagostanje države. Staleži ne uživaju jednaka prava svojstvena građanima, niti se svi uopće smatraju punopravnim članovima društva. Sreća pripada samo privilegiranom dijelu društva koje sreću ostvaruje težnjom časnim stvarima i vrlinama kao što su mudrost, pravednost i umjerenost.

Za razliku od Campanelle koji svoj grad zamišlja kao zemaljsku priliku Sunčevog sustava, Petrić, slično kao i More, grad  doživljava kao jedno određeno mjesto u prostoru, definirano samim prostorom. Smještaj Sretnog grada mogao bi se povezati s Mediteranom koji je kao kolijevka civilizacije oduvijek bio područje pogodno za razvoj duha, kulture i novih civlizacija, te je kao sjecište tri kontinenta već izrodio niz, stvarnih i mitskih, moćnih prijestolnica. Obzirom da je djelo nastalo u periodu obilježenim bitkama, Sretan grad nudi impresivne detaljne upute o položaju mjesta s obzirom na njegov obrambeni potencijal, trgovačku povezanost preko mora i kopna, te pažljiv izbor lokacije s obzirom na ekološko-zdravstvene elemente uzevši u obzir klimu, omjer hladnoće i topline, prozračnost, tlo i blizinu vode.

Značajan dio djela zaokupljen je arhitektonskim planovima za idealni grad, no obiluje i uputama za osnivanje idealne društvene zajednice. Predlaže se preodgoj građana koji se oslanja na ljubav i druženje kako bi se izliječilo iskvarenost duše i karaktera, a uvođenjem rigoroznih kazni umanjuje se pojava kriminalaca i zlodjela. Obrazovanje se temelji na dvije komponente, kvantitativnoj i kvalitativnoj, odnosno, informativnoj i formativnoj, jer obzirom da je čovjek dvojno biće, duhovno i materijalno, mora izučavati sve što se tiče obje stvarnosti. Dvojstvo duše i tijela reflektira se na strukturu grada-države jer Petrić državu uspoređuje s tijelom koje služi duši i ne smije se raspasti, te je to glavna svrha uputa i pravila za neometano funkcioniranje ovog idealnog grada.

Zaključak

     Utopija predstavlja idealno, zamišljeno i izvedeno, mjesto u kojem članovi društva uživaju socijalno, političko i moralno blagostanje koje im nudi njihova država i zajednica. Književna djela koja možemo smatrati utopijama dijelimo na ona koja čitatelju daju prijedloge, upute i ciljeve za ostvarenje idealne zajednice, te na fikcionalne svijetove koji se temelje na određenom skupu tih pravila. Utopiju je važno proučavati kroz skup društvenih i vremenskih vrijednosti pod kojima su autor i originalni čitatelji djelovali, te ju konstantno stavljati u kontekst današnjeg društva.

Većina autora utopijskih autora i njihovih djela zanimala se za sadašnjost svojeg zavičaja koja je, po njima, morala biti u korijenu izmijenjena kako bi ikakva perspektivna budućnost mogla biti realno ostvariva, a kako bi do promjene došlo one se moraju inicirati i nastati ovdje i sada. Cjelokupno konstruiranje takvog idealnog mjesta u stvarnome životu, od njegova arhitektonskog izgleda, prirodnih obilježja i smještaja, društveno-političkog uređenja i karaktera zajednice dio je revolucije individualne svijesti koju pojedinac, kao nositelj društva, reflektira na ostatak zajednice, a sama vrijednost utopije prvenstveno leži u njezinoj idejnoj pokretačkoj i kritičkoj snazi.

Utopija i Grad Sunca dijele težnju za ostvarenjem zadovoljstva društva kolektivno uređene države, te djeluju na tragu predkomunističkih uređenja koja najčešće završavaju negativnim prijelazom u totalitarizam. Sretan grad za razliku od druga dva obrađivana djela nije utopija u smislu kritike ondašnjeg društva i ne donosi ideje revolucije, već predstavlja relativno racionalnu opomenu i prijedlog za ispravke trenutnih uređenja društva.

Utopija je vizija budućnosti jednog drugačijeg društva, odnosno, drugačijeg uređenja društvenih i političkih odnosa, te djeluje kao jaka kritika postojećih uređenja i zahtjeva korjenitu promjenu ka boljem.

Reference

---

[1] Utopija. English Oxford living dictionaries.                    

Dostupno na: https://en.oxforddictionaries.com/definition/us/utopia (14.01.2018.)                 

[2] Filipović, V. Filozofijski rječnik. Matica hrvatska: Zagreb, 1965.                

[3] Klaić, B. Rječnik stranih riječi. Školska knjiga: Zagreb, 2007.                 

[4] Abrams Meyer, H. A glossary of literary terms. Harcourt brace college publisher: Orlando, 1981.             

[5] Suvin, D. Od Lukijana do Lunjika: povijesni pregled i antologija naučnofantastične literature. Epocha: Zahreb, 1965.               

[6] Ibid.                     

[7] Williams, R. Utopia and science fiction. Science fiction studies, Vol. 5 No. 3, 1978.

Dostupno na: https://www.depauw.edu/sfs/backissues/16/williams16art.htm (15.01.2018.)

[8] Suvin, D. Od Lukijana do Lunjika: povijesni pregled i antologija naučnofantastične literature. Epocha: Zahreb, 1965.                   

[9] Ibid.                

[10] Davis, J. Utopia and the ideal society : a study of English utopian writing 1516-1700. Cambridge: Cambridge, 1981.                                        

[11] Ibid.                                    

[12] Hanson, M. Sir Thomas More: biography, facts and information. English history, 2015.

Dostupno na: https://englishhistory.net/tudor/citizens/sir-thomas-more/                                     

[13] Claeys, G. The Cambridge companion to utopian literature. Cambridge university press: Cambridge, 2010.

[14] An Analysis of the Document the City of the Sun by Tommaso Campanella. Kibin, 2011.

Dostupno na: https://www.kibin.com/essay-examples/an-analysis-of-the-document-the-city-of-the-sun-by-tommaso-campanella-McVnjmrp (15.01.2018.)

[15] Utopijski gradovi u renesansi. Hrvatska riječ. 2014.

Dostupno na: http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A13084/%C2%BBUtopijski-gradovi%C2%AB-u-renesansi/ (15.01.2018.)

[16] An Analysis of the Document the City of the Sun by Tommaso Campanella. Kibin, 2011.

Dostupno na: https://www.kibin.com/essay-examples/an-analysis-of-the-document-the-city-of-the-sun-by-tommaso-campanella-McVnjmrp (15.01.2018.)

[17] Claeys, G. The Cambridge companion to utopian literature. Cambridge university press: Cambridge, 2010.

[18] Cottrel, C. S. The Island Utopia and the Chronotope: Temporal Distortion in Utopian Fiction of the Renaissance. Bristol Journal of English Studies, No. 1, 2012.                              

Dostupno na: https://englishjournal.blogs.ilrt.org/files/2012/07/The-Island-Utopia-and-the-Chronotope-Cheryl-Cottrell-Smith.pdf (15.01.2018.)                               

[19] Ibid.                         

[20] Gerschmann Heinz, K. Frane Petrić - La città felice – jedna utopija između Thomasa Morusa i Campanelle. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine No. 5, 1979.                                   

[21] Lazarević Giacomo, di Persida. Dvostruko Sretan grad Frane Petrića. Università degli studi G. d’Annunzio Chieti: Pescara, 2009.

Dostupno na: file:///C:/Documents%20and%20Settings/Administrator/My%20Documents/Downloads/04_Lazarevic_Di_Giacomo.pdf (04.02.2018.)

[22] Ibid.                                   

[23] Gerschmann Heinz, K. Frane Petrić - La città felice – jedna utopija između Thomasa Morusa i Campanelle. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine No. 5, 1979.

[24] Gerschmann Heinz, K. Frane Petrić - La città felice – jedna utopija između Thomasa Morusa i Campanelle. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine No. 5, 1979.                            

�          

Dostupno na: https://www.youtube.com/watch?v=J8JxUMqcH1s (13.02.2018.)

[26] Nafisi, A. Lolita u Teheranu: životopis u knjigama. Ljevak: Zagreb, 2005.                      

[27] Ibid.